DVORAC GROFA KULMERA (DVORAC BRAČAK)

Vjerujem da je svaki fotograf bar jednom iskusio trenutak kada mu se otvorila prilika da fotografira nešto izuzetno s onim što tog trena ima uza se, jer se nikada više neće moći vratiti na to mjesto u tim okolnostima.

Ja sam doživjela takvu priliku kada me je moja rođakinja koja radi u Zavodu za projektiranje nazvala da se sada nalazi u dvorcu grofa Kulmera, koji je mnogo godina korišten kao bolnica, a od 2008. godine kada je otvorena nova bolnica Bračak, stajao je napušten.

U međuvremenu, pripreme za restauraciju su u tijeku i ona je mislila da bi za mene moglo biti zanimljivo da to vidim. Dvorac je samo jedan kilometar od moje kuće ,a bio je krasan sunčani, pomalo hladan, dan i ja sam mislila da bi to mogla biti dobra šetnja, a za svaki slučaj sam ponijela posuđenu Minolta kameru, sa samo 8 slobodnih snimaka na crno bijelom filmu.

Kakva priprema! Koliko sam mogla biti naivna?! Dakle, ušla sam i tih 8 snimaka je nestalo u trenu. Dok je moja draga rođakinja morala mjeriti i činiti to što već radi barem sljedećih dva sata, ja sam požurila kući. Uzela sam svoj DSLR s nadom da će mi baterije koje sam to popodne trebala puniti, izdržati dok ne snimim što želim. Uspuhujući i loveći zrak požurila sam nazad, te sam nastavila snimati bez daha. Kao da sam dijete u dućanu s bombonima i netko mi je dozvolio da mogu pojesti sve što u dva sata mogu uzeti. Nevjerojatno! Trebam li reći da su baterije trajale točno dva sata?

Dvorac koji je nekada ugošćavao ne samo Hrvatsko plemstvo, već i Austrougarsko, u kojem je baka mojega supruga radila kao vrsna kuharica i majstorica slastica, sada napušten dok je u međuvremenu u sebi zaprimio sve bolesne i sve nevolje njihovih tijela, smrti i rađanja, stajao je ispred mene potpuno tih. Sjene popodnevna sunca igrale su na njegovim glatkim površinama. Oštar restauratorski nož posjekao je njegove zidove i razotkrio stoljećima stare freske. Šalice za kavu čekale su kao da će uskoro 11 sati i sestre će moći uživati u svom toplom napitku. Struja je odavno bila ugašena, i mračni podrum i tavan skrivali su svoje tajne koje je samo duga ekspozicija kamere mogla otkriti.

U većini slučajeva nisam vidjela što se nalazi preda mnom. Moja rođakinja je vješto hodala kroz mrak, kroz odbačene stvari, kao da ima skriveni osjećaj za prostor, dok sam ja noseći aparat u jednoj ruci a stativ u drugoj, posrtala i pažljivo pipala nogom put ispred sebe. Mogu se samo nadati da su moje fotografije uspjele zabilježiti dojam prolaznosti, a u isto vrijeme bezvremenosti tog prostora. Prilika se zatvorila i više nikada taj prostor neće izgledati tako.






.